Objavljeno na dan: 16.09.2021.
Autor: ssvetec
Posljednjih godina, tema izloženosti djece ekranima je vrlo aktualna. Znanstvenici kroz razna istraživanja dolaze do istog nalaza, a to je da dugotrajna izloženost ekranima nepovoljno utječe na mentalno zdravlje. Nažalost su djeca već od dojenačke dobi ispred ekrana, a prema anketama koje smo provodili u okviru Centra za mentalno zdravlje MBM u vrtićima sa kojima surađujemo, djeca predškolske dobi su i po nekoliko sati izložena istima. U našoj praksi se pokazalo da se za pomoć javljaju roditelji djece oko 4 godine starosti koja imaju poteškoće u jezično-govornom razvoju i djeca između 6 i 10 godina koja imaju učestale ispade bijesa. Navedeno izaziva veliku količinu stresa u obitelji kod svih ukućana što je najčešće popraćeno brojnim konfliktima.
Što se događa u mozgu i u ponašanju kad je dijete prekomjerno izloženo ekranu?
Endorfin ili kako ga nazivaju hormon sreće, sličan je opijatima, a naš organizam ga prirodno luči. Kad dijete igra igricu luči se endorfin te dijete razvije potrebu da cijelo vrijeme bude u tom stanju što dovodi do ovisnosti. Najčešće se to može primijetiti kod burnih reakcija plača i bijesa kad trebaju prekinuti igranje/gledanje te česta fokusiranost kad će ponovno moći biti ispred ekrana. Lučenje endorfina možete potaknuti učenjem novih stvari i postignućima.
Dugotrajno, spušta se prag tolerancije na frustraciju, djeca dobivaju sve odmah i sad jednim klikom na ekran/tipku te nije potrebna odgoda potrebe, strpljenje, čekanje, kontrola emocija. Tako se ne može niti adekvatno razviti samokontrola.
Zatim, ekstremno se diže razina uzbuđenja pa kad se ekrani ugase „obične“ igre više nisu zanimljive te nastupa dosada jer mozak i dalje traži tu vrstu i razinu podražaj koju igra s lego kockama ne pruža na jednak način.
Iznimno važno je izrazito povećanje tolerancije na nasilje ukoliko se gleda/igra nasilan sadržaj. Prvenstveno je to vidljivo kroz prenošenje, odnosno igranje viđenih scena u svakodnevnom životu. Tome je tako jer djeca teško razlikuju realitet od virtualnog svijeta. Kada nekome oduzmete život u igrici, možete to popraviti tako da ponovno igrate taj nivo (level), što naravno nije moguće u stvarnom životu.
Također, razni izazovi na društvenim mrežama koji završavaju s raznim tjelesnim posljedicama, narušavaju mentalno zdravlje u pogledu slike o sebi (uspoređivanje s drugima), dok neki čak imaju i smrtne ishode.
Koje su pozitivne posljedice smanjenja vremena pred ekranom?
Benefite koje ćete u kratkom vremenskom periodu primijetiti su veća kvaliteta sna te brže usnivanje. Samim time će dijete biti odmornije sljedećeg dana što će doprinijeti samokontroli.
Kad izdržite i prevladate početni period negodovanja, plača i protestiranja od strane djeteta, stvarate mu više prilika za razvoj samostalne igre, fokusa, pažnje i koncentracije te kreativnosti. Isto tako, možete uživati u zajedničkim aktivnostima kojima stvarate i poboljšavate odnos.
Koliko vremena ispred ekrana se preporuča?
Obzirom da se mozak djece najviše razvija tijekom prve dvije godine života preporuka je da djeca mlađa od toga uopće ne gledaju ekrane. Nakon toga se može postepeno uvoditi neki edukativan sadržaj do maksimalno pola sata dnevno. Dijete predškolske dobi ne bi trebalo biti dulje od sat vremena izloženo ekranu.
Postoje li i ipak i neke prednosti ekrana?
Kako živimo u digitalnom dobu ne možemo niti očekivati da ćemo dijete izolirati od bilo koje vrste ekrana niti je to potrebno. Važno je da ste kao roditelj osviješteni te da vi upravljate količinom vremena koje vaše dijete provede ispred ekrana te da pomno birate sadržaj koji konzumira. Iznimno je važno da se prvenstveno roditelj educira o različitim platformama, igricama i aplikacijama jer je znanje jedino oružje koje imate. Zabrana ekrana u današnje doba nema smisla jer dijete kad uđe u školski sistem dolazi u doticaj s istim te ga samo dobra informiranost i dobar odnos s roditeljima može držati na pravom putu.
Za kraj, važno je zapamtiti da su roditelji primjer svojoj djeci te je važno koliko i vi vremena provodite ispred ekrana!
Patricija Haček Zuber, mag.psych.
